Ne gledaj andjele ( Pesma bratu i mami)

Kazu da kroz moje oci
i ti gledas ovaj svet,
zmurecu andjele da ne vidis
kako sreca vene kao cvet.

Latica po latica
neprestano se lome i gube,
ako je moj dodir i tvoj
osecas li njene ruke grube?

Gledamo je pogledom nemim
i placemo kroz moje suze,
kako joj Bog jednom dade sve
al brzo osmehe joj uze.

Da li je to senka ili zena
tuznih ociju, krhka i sama?
Ne gledaj je andjele,
samo je se secaj dok je bila dama,

Ne pitaj me andjele
da li je to mati nasa mila,
sto pisase za nas bajke
dok je mlada i srecna bila?

Zar je taj priguseni krik
sto se uz jecaj nekad cuje
davno bio nezan, topao glas
sto nas majusne uspavljuje?

Ne znam kako zivot crta sudbine
da li moze ili ne moze da se menja
a nas deli samo  ovo nebo i
ova staza trnja i kamenja.

Ne znam andjele sta je vise boli;
ova tuga koja je posle tebe dosla,
ili secanje na  davnu srecu
i sto je proslost tako brzo prosla?